„Nema razloga da težite savršenstvu, ionako ga nikad nećete dostići.“ Salvador Dali

20. jula 1969. godine Edvin Aldrin, široj javnosti poznatiji kao Buzz, bio je drugi čovek koji je dotakao površinu Meseca. Sleteo je na Mesec odmah posle Nila Armstronga, a nadimak Buzz dobio je kasnije, tokom lečenja u psihijatrijskoj ustanovi. U toku lečenja u jednoj psihodrami odigrao je scenu sa ocem iz čije se kuće iselio još tokom osnovnog školovanja i otišao da živi u internat za decu bez roditeljskog staranja. Edvin u pomenutoj psihodrami oca prikazuje kao veoma uspešnog i zahtevnog perfekcionistu koji je od sina očekivao barem jednu Nobelovu nagradu. Međutim, umesto prestižne nagrade poznati astronaut je dobio dijagnozu manične depresije i zavisnika od alkohola. Okidač za lečenje u psihijatrijskoj ustanovi Buzz prikazuje kroz scenu koja se odigrala neposredno po njegovom povratku sa misije Apolo 11. Naime, odmah nakon sletanja sa Meseca, Edvin je otišao da poseti oca u nameri da će konačno jednom u životu za njega biti dovoljno dobar sin. Ovaj je, zavaljen u svojoj fotelji čitao novine i samo podigao glavu kada je ispred sebe primetio sina i upitao ga: „Gde si bio?“. Sa ponosom u svom glasu Buzz je odgovorio: „Na Mesecu!“„Jesi li tamo bio prvi?“, upitao je otac. „Ne, bio sam drugi”, odgovorio je sin, na šta je otac samo odmahnuo rukom i nastavio da čita novine. Nekoliko meseci nakon velikog uspeha i susreta sa ocem Buzz je zauvek napustio NASU i prepustio se depresiji i alkoholu od kojih se godinama kasnije lečio.

Šta je perfekcionizam?

Iako izraz perfekcionizam mnogima zvuči pozitivno, ova vinjeta iz Buzz-ovog života je samo jedan od primera iz mnogobrojne psihološke literature koja perfekcionizam već odavno prepoznaje kao važan faktor u etiologiji i održavanju različitih tipova psihopatologije.

Sam izraz perfekcionizam ima svoje korene u latinskoj reči perfectus čije značenje se prevodi kao nešto što je završeno – čemu nema šta da se ni doda ni oduzme. Kada se sa lingvistike pomerimo u psihologiju videćemo da se perfekcionizam definiše kao kompleksan psihološki konstrukt koji uključuje usmerenost na greške, visoke lične standrade i samokritičnost, sumnju u sebe i nesigurnost u sopstvene akcije, potrebu za ispunjavanjem tuđih očekivanja i preteranu potrebu za organizacijom i urednošću.

Dakle, koliko god nam se činilo da je prefekcionizam poželjna osobina, prema naučniku Polu Hevitu (Paul Hewitt) koji se 20 godina bavio istraživanjima vezanim za perfekcionizma ne postoji zdrava motivacija za težnju ka savršenom postignuću, čak potpuno suprotno. On i njegov tim naučnika došli su do značajnih zaključaka o direktnoj vezi koja postoji između teženje ka perfekcionizmu i nastanka psiholoških teškoća kao što su poremećaji ishrane, depresija, zavisnosti i hronični osećaj nezadovoljstva.

Ovako opisano ponašanje se, pre svega razvija kroz iskustvo deteta sa roditeljima koji imaju ili su imali sopstvene perfekcionističke ciljeve i koji zahtevaju ili barem očekuju samo visoka postignuća. Osim roditeljskog uticaja u razvoju perfekcionizma značajna je i uloga društva koje vrši pritisak kroz podsticanje takmičarske atmosfere i stalne procene u radnom okruženju koje stavlja naglasak na usavršavanje, najbolje rezultate i netoleranciju na prosek.

Profil perfekcioniste

Uz sve navedeno važno je napraviti razliku između osoba koje teže zdravom postignuću i perfekcionista. Ljude koji teže zdravom postignuću su samostalni, odgovorni su, ne treba im mnogo kontrole u obavljanu aktivnosti. U odnosima grade poverenje – pored njih se osećate sigurno i kada ne ispunjavate njihova očekivanja. U poslu su spremni da budu posvećeni i samomotivisani, da preuzmu rizik i da uspeh vide kao preces, a ne kao cilj sam po sebi.

Sa druge strane, perfekcionisti ne prave razliku između sebe i svojih postignuća, motivisani su  strahom od neuspeha i potrebom da ne razočaraju druge i u potpunosti se identifikuje sa svojim rezultatom. Posao doživljava kao ring u kojem se treba stalno dokazivati i pobeđivati.

Tačni su, precizni, sve stvari drže pod konac, sve mora biti na svom mestu, nikad ništa ne sme izlaziti iz reda ili se dešavati mimo unapred definisanog plana. U odnosima sa drugima perfekcionisti su previše kritični, a istovremeno su preosetljivi na tuđu kritiku.

Kao poslodavci, perfekcionisti su skloni stalnom proveravanju i kontroli, ne podstiču poverenje, teško donose odluke o tome šta je bitno i hitno, sebi i drugima postavljaju nedostižne ciljeve, ne vole da delegiraju zadatke, jer niko to ne može da uradi tako dobro kao oni. Rigidni su i uporno se drže svojih visokih ideala i krutih principa.

Kako prevazići perfekcionizam?

Važna činjenica koju perfekcionisti često zanemaruju jeste da mi ne živimo u savršenom svetu i da smo svi samo ljudska bića koja se pre ili kasnije suoče sa istinom da ništa nije savršeno ili još važnije da ništa i ne treba da bude savršeno.

Druga važna napomena jeste da se niko ne rađa kao perfekcionista – perfekcionizmu se uči, a to je dobra vest, jer se onda moguće i odučiti i smanjiti stres koji ova težnja nanosi i perfekcionistima i drugima koji žive i rade sa njima.

Prevazilaženje perfekcionizma, pre svega zahteva hrabrost da se živi u svojoj koži i u skladu sa svojim vrednostima, a ne u tuđim očima i očekivanjima. Efikasan lek protiv perfekcionizma je i svesti o sopstvenoj ograničenosti i preuzimanju većeg nivoa odgovornosti.

Takođe, alat koji pomaže u prevazilaženju težnje ka savršenstvu jeste da napravite listu koristi i štete od toga zašto želite da izgledate i budete savršeni? Kome je to važno i potrebno? Ko to od vas očekuje?

Kada je posao u pitanju za prevladavanje perfekcionističke težnje možete sebe preispitati:

Koji su najbolji načini da obavim zadatke pod trenutnim okolnostima? Šta je najgore što se može desiti ukolko se zadatk uradi poštujući princip DUP – Dobro Umesto Perfektno?  Da li sam dobro i pametno uskladio/la svoje mogućnosti, ciljeve i rokove?

I umesto zaključka setite se da su razumevanje, prihvatanje i samosaosećanje kraljevski put do zdravog mentalnog zdravlja, a da težnja ka perfekcionizmu, vrlo često vodi u nesrećan životu sa kartom u jednom pravcu.

 

 

 

 

 

 

 

       Autor teksta

Jelena Đurđević, psiholog i sistemski porodični psihoterapeut, stalni je član Gi Group tima. Zajedno sa kolegama radi na kreiranju i unapređenju programa i tema koje se bave ličnim rastom i razvojem.

Podelite članak